free bootstrap themes

    TEORIJSKA PODLOGA PROJEKTA

Od povijesne perspektive, preko temeljnih i novih pristupa diskursu, do hrvatske perspektive...

1. Povijesna perspektiva

Unatoč tomu što se s jezikom suočavamo posredstvom diskursa, drugim riječima, unatoč tomu što nema jezika bez diskursa niti diskursa bez jezika (Halliday 2004), tradicionalna je lingvistika i filologija dugo vremena bila posvećena proučavanju isključivo nižih jedinica jezične organizacije. Veći interes za diskurs javlja se tek sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Od tada pa do danas, jednako kao i na nižim jezičnim razinama iskristalizirala su se tri teorijska pristupa u njegovu izučavanju:

a. Formalističko-strukturalistički, prema kojem je diskurs jezika iznad rečenice, odnosno diskurs je složena struktura oblikovana od elementa nižih razina obrade poput fonoloških i leksičkih (više u Marinis i sur. 2011). Stoga je i analiza diskursa usmjerena prema opisu nižih jezičnih razina (Harris 1963; Grimes 1975).


b. Funkcionalistički pristup na diskurs gleda kao na jezik u uporabi s nizom pragmatičkih obilježja koji određuju tu uporabu: uvođenje teme, govorne izmjene, društveni kontekst u kojem se diskurs ostvaruje (Halliday 1979; Halliday i Hasan 1976). Prema ovom pristupu diskurs je više semantička jedinica, a manje gramatička. To znači da je prijenos značenja putem diskursa važniji od načina kako je to značenje gramatički oblikovano ili koje je duljine.

c. Kognitivistički pristup smješta se negdje između ovih dvaju krajnjih pristupa, premda malo bliži formalističkom pristupu, a glavni mu je cilj analiza makrostrukturne razine, odnosno analize na razini globalne strukture diskursa mjerene preko orijentacije, zapleta i rješenja (Levelt, 1989) s ciljem postizanja koherentnog i kohezivnog diskursa.


Iako se ovi pristupi značajno razlikuju u temeljnim postavkama o oblikovanju diskursa, ipak se mogu promatrati komplementarno. Isključivo promatranje diskursa iz jedne teorijske osnove ne daje informacije kako je ostvarena makrostrukturna razina na temelju leksičkih jedinica i sintagmi ili zašto sintaktički dobro oblikovani iskazi ne vode nužno koherentnom diskursu. Ako nedostaju te informacije, teško je identificirati procese koji su uključeni u planiranje i oblikovanje diskursa.


2. Diskurs u govornom jeziku

Temeljni pristupi diskursu temelje se na pisanom jeziku te se tek u kasnijim godinama, s većim interesom za govorni jezik općenito te za proučavanje jezičnog usvajanja ili uspješnosti u jezičnim zadatcima, javlja niz istraživanja koja, polazeći iz nekih od opisanih teorijskih pravaca, pokušavaju doprinijeti spoznajama o diskursu proučavanjem diskursa neprofesionalnih govornika/pisaca, osoba koje usvajaju jezik te osoba narušenog jezičnog razvoja ili statusa.

U području jezičnog usvajanja najviše se pažnje pridaje narativnom diskursu. S obzirom na multifunkcionalnu ulogu jezičnih elemenata u narativnom diskursu, koji služe i za oblikovanje sintaktičkih cjelina, ali imaju i svoju ulogu u nadrečeničnoj hijerarhiji (Hickmann 2003), javljaju se dva temeljna pristupa narativnom diskursu. Jedan naglašava važnost makrostrukture (gramatike priče) (npr. Labov 1972; Mandler 1978), dok drugi naglašava važnost samih jezičnih jedinica, mikrostrukture, ili barem nužnu povezanost mikrostrukture i makrostrukture (Berman i Slobin 1994; Hickmann 2003). Ostali diskursni žanrovi nisu ni približno tako dobro istraženi u jezičnom usvajanju.

U posljednjem su desetljeću veliki pomaci vezani uz uporabu novih tehnologija, točnije, uz proučavanja korpusa (ona su, primjerice, pružila prve sustavne razlike između govornog i pisanog diskursa te njihovih žanrova) i razvoj automatiziranih ili poluatomatiziranih metoda analize/procjene diskursa koje omogućuju brz dohvat informacija iz velike količine podataka (npr. Aijmer i Stenström 2000; Bamford i sur. 2013 za pristup specijaliziranim korpusima, McNamara i sur. (2010) za razvoj automatskih mjera procjene diskursa). Ovakav pristup diskursu u većoj je mjeri prisutan u proučavanju diskursa tek posljednjih dvaju desetljeća (Mauranen 2013). Kako se dječji jezik tradicionalno proučavao pomoću jezičnih uzoraka ujedinjenih u manje ili veće korpuse, ova su se dva područja proučavanja diskursa ispreplela, osobito kad je riječ o metodologiji istraživanja.

 

3. Višerazinski pristup u analizi diskursa

Novi su smjerovi u proučavanju diskursa doveli i do novih pristupa i modela proučavanju diskursa. Stoga se posljednjih desetak godina sve češće pristupa kombiniranju pristupa te različitih vrsta analize. Taj je objedinjeni teorijski pristup u analizi diskursa pokriven nazivom višerazinski pristup (eng. multilevel approach) u analizi diskursa (Frederiksen i sur. 1990). Polazi od Jakobsonove ideje da su jezične razine međusobno povezane te da međuodnosi između različitih dijelova cjeline nužno moraju biti uzeti u obzir. Prvotni je model tijekom godina proširivan (npr. Sherratt 2007; Marini i sur. 2011; Wright i Capilouto 2012).

 

Model oblikovan prema Sherratt (2007) razlikuje tri razine obrade potrebne za uspješno oblikovanje diskursa (Tablica 1). Prva je razina obrada konceptualnih struktura, druga je obrada propozicija (misaonih sadržaja iskaza), a treća je obrada samih jezičnih jedinica. Ove se obrade odvijaju istovremeno, a svaka se sastoji od više elemenata čija se uspješnost izvedbe može mjeriti različitim mjerama. Za razliku od pristupa diskursu koji naglašavaju jednu od razina obrade kao ključnu, višerazinski pristup prati nastajanje nadrečeničnih cjelina od stvaranja okvira ili njegova priziva (1.1.). Nakon oblikovanja strukture uvrštavaju se opisne semantičke informacije da bi se uvrstili detalji događaja, sudionika, okoline i slično (1.2.). Uz to je potrebno donijeti odluke o tome koje je informacije potrebno eksplicitno iznijeti, a koje su dio dijeljenog znanja govornika i slušatelja (1.3.) te kako ih organizirati da su elementi diskursne strukture prikladno razvrstani i spremni za tematizaciju. Odabrane su informacije zatim u potpunosti oblikovane kao propozicije (2.1.), to jest pripremljene kako bi se mogle izraziti jezičnim sredstvima. U sljedećim se fazama propozicije i njihovi dijelovi oblikuju jezično, pri čemu se odabiru prikladne sintaktičke strukture (3.1.) te prikladan morfološki označen leksički materijal (3.2.).

Ovaj se pristup pokazao u više istraživanja dobrim pristupom u opisivanju jezičnih sposobnosti, ali i dobar pokazatelj interakcije različitih elemenata, jezičnih i psiholoških, koji su potrebni za oblikovanje diskursa (vidi Marini i sur. 2011; Linnik i sur. 2016). Drugim riječima, ovakav pristup najbolje odražava multifaktorsku prirodu diskursa, odnosno multifaktorska priroda diskursa jedino se može izučavati kombiniranjem lokalne i globalne razine. S druge strane, orijentiranost k više razina analize donosi i posebnu zahtjevnost. Naime, dok procesi koji se odvijaju u izgradnji diskursa mogu pretendirati na univerzalnost, svaka od razina definiranih u višerazinskom pristupu te mjera koje se rabe za njezinu procjenu jezično je specifična. Primjerice, veznici (na razini rečenice i na razini diskursa) razlikuju se od jezika do jezika kao i načini morfološkog označavanja, sintaktičke strukture i slično. Kako bi se moglo procijeniti prikladno oblikovanje diskursa, potrebno je znati kako bi taj diskurs trebao izgledati na općoj razini (za različite vrste diskursa poznati su temeljni dijelovi, primjerice, slijed cilj-pokušaj-rezultat u pripovjednim epizodama) te na jezičnoj razini (na koje je načine moguće temeljne elemente oblikovati). Višerazinski pristup do sada je rijetko korišten u istraživanjima jezičnog usvajanja, to jest u istraživanjima u kojima bi se odredila i opisala postupna usvojenost jezičnih znanja potrebnih za proizvodnju diskursa na svakoj od više razina. Takva primjena uključuje niz pitanja o tome u kojem se trenutku jezičnog razvoja pojavljuju koji strukturni i jezični elementi diskursa te na koji način.


4. Diskurs i procjena jezičnog znanja

Općenito, u psiholingvistici i primijenjenoj lingvistici diskurs i njegova raščlamba već se neko vrijeme smatraju korisnim i pouzdanim sredstvom procjene jezičnog znanja (Schneider i sur. 2006, Botting 2002). Veći jezični uzorci koji obuhvaćaju više jezične strukture pružaju mogućnost višestrukih analiza na samo jednom uzorku, ali najčešće se polazi od ustaljenih praksi analize makrostrukture i mikrostrukture. Uzimanje takvih uzoraka ekološki je valjano sredstvo procjene, što znači da u kliničkom okruženju vjerodostojno odražava svoje ostvarenje iz svakodnevnog prirodnog okruženja. Osim toga, na taj način se procjenjuje kako se osoba služi svojim jezičnim znanjem, to jest koliko je uspješna u jezičnoj uporabi, što je važno pri procjeni jezičnih sposobnosti osoba koje usvajaju dva jezika (pa su u tome sporiji u usporedbi s jednojezičnim govornicima) naspram osoba koje imaju jezične teškoće. Otkrivanje djece s jezičnim teškoćama u kontekstu dvojezičnosti klinički je zahtjevan postupak (Paradis i sur. 2011). Pripovjedni diskurs sve se više potvrđuje kao valjano dijagnostičko sredstvo za prepoznavanje jezičnih teškoća kod sukcesivno dvojezične djece. Sukcesivno dvojezična djeca s jezičnom teškoćom ne pokazuju poteškoće na makrostrukturnoj razini (Boerma et al. 2016). No, ako uzmemo u obzir višemodalni pristup diskursu, mnoga su područja procjene još uvijek nedovoljno istražena što se tiče pouzdanosti, nedovoljno precizno procijenjena ili nedostaju ključne odrednice koje omogućuju razvoj i primjenu pouzdanih mjera, posebice na višim jezičnim razinama. To je osobito točno ako u obzir uzmemo da je većina mjera razvijena i validirana u engleskom jeziku, a međujezične razlike, koje bi morale postojati kao odraz tipoloških specifičnosti jezika, nisu uzete u obzir.


5. Hrvatska perspektiva

Proučavanja diskursa u hrvatskom relativno su rijetka, a još su rjeđe uključena u međujezični kontekst. Na teorijskoj razini opisom povezivanja diskursa (teorijski se i terminološki odlučivši za naziv tekst) bavio se Josip Silić (Silić 1984, Silić i Pranjković 2005) te su dostupni opisi veznih sredstava na razini teksta, načina kontekstualne uključenosti i vrsta tekstnih veza. Specifična obilježja diskursa analizirana iz psiholingvističke perspektive različitih populacija sporadična su, primjerice, kod djece s posebnim jezičnim teškoćama (Arapović i sur. 2010), dvojezičnih govornika (Medved Krajnović 2001) ili djece predškolske dobi (Kuvač 2004).


Ciljevi i metode

Ovim će se projektom opisati govorni diskurs u jezičnom razvoju iz višerazinskog pristupa, pri čemu će se formirati nova interdisciplinarna istraživačka grupa te omogućiti i sredstva potrebna za nova istraživanja diskursa te druga jezična istraživanja. Ciljevi su projekta:

1. Uspostaviti istraživačku grupu

2. Stvaranje ili nadopuna resursa koji su preduvjet za višerazinski pristup diskursu

3. Uporaba postojećih resursa za ekstrakciju znanja o govornom diskursu govornika hrvatskog jezika

4. Uspostavljanje ekološki valjanog i pouzdanog postupka jezične procjene pomoću mjera za analizu diskursa

5. Izrada novog materijala za poticanje i procjenu diskursne proizvodnje na temelju višerazinskog pristupa

6. Višerazinski opis hrvatskog govornog diskursa u jezičnom razvoju

7. Prijavljeni projektni prijedlozi istraživačke grupe na druge izvore financiranja.

U sklopu ovog projekta jezičnim uzorcima kojima je zahvaćen diskurs pristupit će se primjenom višerazinskog pristupa. Takvim se modelom osigurava zahvaćanje mikrostrukurne razine diskursa, odnosno različitih aspekata na proizvodnoj razini, ali i na kognitivnoj, odnosno makrostrukturnoj kojom se dohvaćaju podatci o komunikacijskim i informacijskim vještinama govornika. Što se tiče jezičnih sastavnica, do sada su se analize uglavnom temeljile na proučavanju nižih razina obrade, to jest morfologije ili sintakse. U ovom projektu veći će naglasak biti na analizi sintakse diskursa te pragmatike pri strukturiranju diskursa. Ključno je naglasiti da proučavanje sintakse diskursa uključuje i niže razine obrade, ali kroz jedinstvenu prizmu viših razina. Primjerice, redoslijed riječi promatra se kao mogući signal kontekstualne uključenosti rečenice.

Mjere analize diskursa koje su razvijene za hrvatski ili druge jezike polaze od primarno kvalitativne ili primarno kvantitativne analize pri procjeni jezičnih sposobnosti za tvorbu diskursa. Primjerice, mjere jezične raznolikosti temelje se na mjerenjima uporabe različitih riječi u jednom uzroku te tako polaze od kvantitativnog kriterija. Za razliku od njih, mjere rječničke sofisticiranosti (kojima se također mjeri rječničko bogatstvo) temelje se na promatranju uporabe riječi rijetke čestote te tako polaze od primarno kvalitativnog kriterija. Sve mjere analize diskursa mogu se mjeriti ručno, ali mnoge i poluautomatizrano ili u potpunosti automatizirano. Primjena takvih mjera validirana je za manji broj svjetskih jezika (primjerice, engleski), ali i za manji broj mjera. Tipološke karakteristike nekog jezika ključno je uzeti u obzir pri prilagodbi mjera tom jeziku, kao i temeljne psiholingvističke parametre riječi i struktura.

Razvoj resursa za ekstrakciju obilježja riječi i struktura temelj su za razvoj mjera procjene diskursa, ali, s obzirom na to da karakteristike riječi utječu na odabir karakteristika konstrukcija (MacDonald 2013), i za bilo kakvu analizu diskursne cjeline.

Prikladna procjena proizvodnje diskursa temelji se na prikladnim zadatcima poticanja diskursa. Iako se diskursna organizacija u govornom jeziku javlja već u ranoj životnoj dobi (pripovijedanje), najveći se napredak u organizaciji diskursa očekuje kroz susret s novim jezičnim izvorima (udžbenici, knjige, funkcionalni stilovi u obrazovanju). Relativno se malen broj elicitirajućih materijala za proizvodnju diskursa usredotočuje na tu dob. Dostupni materijali, osim toga, ne temelje se uvijek na psiholingvističkim obilježjima jezičnih struktura, već mogu biti usredotočeni samo na jednu razinu analize ili nedovoljno dobro definiraju neku od razina. Primjerice, materijal Multilingual Assessment Instrument for Narratives (MAIN, Gagarina i sur. 2012) detaljno definira elemente makrostrukture za procjenu narativnog diskursa, ali samo se djelomično osvrće na mikrostrukturu. Čak i kada materijali za poticanje proizvodnje diskursa uključuju mjere mikrostrukture, u pravilu je riječ o standardnim mjerama od kojih su se neke već pokazale nepouzdanima ili ovisnima o kontekstu (posebice o duljini transkripta). Primjerice, u Edmonton Narrative Norms Instrument (Schneider i sur. 2005) rječnička se raznolikost procjenjuje mjerom omjera različnica i pojavnica koja se pokazala nepouzdanom, a sintaktička se složenost mjeri mjerom prosječne duljina iskaza koja se pokazala slabo razlikovnom za djecu stariju od 6 godina. Dakle, postoji raskorak između najnovijih spoznaja o analizi diskursa te materijala za procjenu govornog diskursa.

Razvoj novog materijala za poticanje diskursne proizvodnje ključan je kako bi se prikupili podatci o ovladavanju diskursom s više razina. Takav bi materijal uključio i mjere za procjenu diskursa, uz prethodna istraživanja na projektu. Naime, trenutačno nije poznato koje su mjere pouzdane, kako se odnose mjere u usporedbi različitih jezika kao niti koje mjere najbolje mjere određene jezične aspekte (npr. deBoer 2014). S druge strane, napredak tehnologije omogućio je razvoj brojnih automatiziranih i poluatomatiziranih mjera koje pretendiraju na jezičnu univerzalnost. Odabir novih mjera rječničkog bogatstva te sintaktičke složenosti, njihova prilagodba hrvatskom jeziku te izračun valjanosti tih mjera ključan je za kako bi se odredili najbolji načini procjene diskursa.